Tosina kuca postala Svetiliste. - **Hvala ti sto jos si tu**

**Hvala ti sto jos si tu**

Ako postoji sjaj na zemlji onda je to u tvojim ocima Ako postoji bol onda je to zivot bez tebe... Zapjevaj mi nekad,tamo gore,da ti ne zaboravim glas Nasmij mi se ponekad,al' ono glasno...da me probudis iz ovog ruznog sna u kojem moram da zivim...

25.06.2009.

Tosina kuca postala Svetiliste.

Danju, noću u obiteljsku kuću Proeski dolaze ljudi kao u svoj poseban hram. Niko od njih nije vraćen bez obzira u koja su doba došli.

"Kruševo će postati drugi Jeruzalem". Da li se zbog ovih Tošinih riječi, izgovorenih ljetos, koje je nezavisno jedne od drugih danima ponavljao nekolicini Kruševljana s kojima je razgovarao, krio predosjećaj o preranom odlasku s ovog svijeta.

Sada kada balkanske pop-ikone više nema među nama, možemo samo da pretpostavljamo. Najbbliži Toši, porodica, kažu da im nije rekao tako nešto. Ali, kao i da jeste - činjenica je da je Kruševo, najviši grad na Balkanu, od 16-og oktobra, dana tragične nesreće u kojoj je nastradao Toše, destinacija prema kojoj se uputilo hiljadama i hiljadama namjernika.

Jednako su prisutni njegovi obožavatelji, oni koji su bili potajno zaljubljeni u pop-ikonu ili im je bio idol, ali i oni koji nisu slušali Tošine pjesme, tu u njegovom gradu je došla ogromna tuga. Za momkom velikog srca, uvijek spremnog da pomogne. Svima njima, Toše se sada smiješi samo sa bilborda raspoređenih niz cijeli grad, na plakatama zalijepljenim u svakom dućanu, ljekarni, kafiću...

I prošli vikend Kruševo je bilo prepuno. Autobusi i automobili koji su dolazili iz cijele Makedonije, iz eksjugoslovenskih republika, ali i iz Mađarske, Austrije, Njemačke i od kuda sve ne pa bi saobraćaj bio u zastoju da ga policija nije regulisala. Svi koji su stigli prvi uputili su se za Gumenje, gdje je na 1.300 netara nadmorske visine Tošino vječno počivalište. Odavali su mu počast, sve vise u suzama palili svijeće, molili se...A pred ulazom na groblje ljudi se voze od 10 sati bez prestanka. Dolaze mladi, stari, djeca.

I najuža Tošina porodica potvrđuje da na počivalištu njihovog djeteta i brata ima ljudi svih uzrasta - jedan je mladi bračni par, na primjer, došao sa svojom dvomjesečnom bebom koju su na tren stavili na grob, pa sve do 90ogodišnjih baka u opancima. Bez izuzetka svi namjernici su na grob ostavili najrazličitije znake poštovanja i ljubavi prema Toši.

Najmanje dva puta dnevno, uvijek u isto vrijeme, Na Gumenje dolazi i najbliža porodica Proeski. Nekada, kaže nam sestra Dora, imamo potrebu da nasamo budemo sa svojim Toški, da se ispozdravljamo, na putu da se isplačemo, pa na grob idemo i noću. Ali ni tada počivalište nije prazno. Ali naglašava da im narod ne smeta, zato što svi dolaze poneseni ljubavlju i poštovanjem prema Toši. To potvrđuje i uvijek otvorena vrata porodične kuće.

I u nedjelju, redovi ljudi koji žele da uđu u dom gdje je živio Toše, proteže se niz tijesne kruševske ulice. U grupi od po desetak, ulaze u gornji dio kuće koji je pripadao Toši.Slikaju njegove lične predmete, legendarnu bijelu trenerku "adidas", gitare naslonjene na zid, rusak sa posljednjeg putovanja, nagrade pjevača godine...Tošini roditelji poslužuju posjetitelje sa čokoladnim bombonama, daju im sliku megazvijezde. Najčešće, tamo je i Dora, kao nijemi svjedok kolektivne tuge.


Kroz kuću prođe i po 2.000-3.000 posjetilaca dnevno, ali ako upitate Doru da li se osjeća umorno, iako su iscrpljenost i bol vidljivi, odgovorit će odrično(negativno). Za Tošu joj ništa nije teško.

Porodica Proeski kaže da neki namjernici dođu u kuću i noće. Niko od njih nije ne prihvacen. "Kako da ih ne prihvatimo? Toše je volio ljude i to smo morali ispoštovati. Ako nekome nije bilo teško da dođe do Kruševa, ni nama ne smeta da posjete dom gdje je odrastao", pojašnjava nam sestra Dora.

Majka Dominika i otac Nikola, kojega u Kruševu poznaju kao Ckale, riješili su da uopće ne izlaze sa prizemlja kuće. Zatvoreni u svojoj tuzi, dani su prolazili u molitvi u očekivanju nekakvog znaka. Kakvog - oni najbolje znaju. Posjećivali su ih samo najbliži, koji su dolazili da im se nađu. Tošinoj majci njegov grob je bio jedina destinacija, a otac NIkola je dva-tri puta sedmično, zajedno sa Bas, u kuću koju im je ostavio sin, išao do manastira "Sveto Preobraženje". Životna želja im je da se to završi, budući da će tako ispuniti i san svoga djeteta.

U Kruševu tuga je prisutna na svakom koraku. Oni koji često sa Tošinim najbližim posjećuju njegov vječni dom svjedoče o vodljivom fenomenu tuge koju pokazuje i priroda. MOžda će nekome zvučati i nevjerovatno, ali u više navrata je bilo zabilježeno, tvrdi naš sugovornik, da u trenutcima kada je majka Dominika plakala nad grobom svog sina kao da je plakala i orah iznad počivališta. Kada je ona prestala, prestalo je i kapanje sa oraha.

Kruševljani vole da pričaju o Toši i sa mnogo tuge kažu: "Sa njim je nestala i nada. Kruševo više nije živ grad. Mladi ga najčešće napuštaju, odlaze, samo se Toše uvijek vraćao."

Anastas Proeski, ujak negazvijezde, pak, nam je ispričao i jedan događaj vezan za njegovog unuka, koju je najbližoj porodici na grobu ispričao jedan sedamdesetogodišni starac iz okolno sela. Kada je starac završio posao na prilepskoj pijaci, uputio se prema autobuskoj stanici, ali je propustio kombi s kojim je trebao da se vrati do sela, a za drugu kartu nije imao novca. Toše, koji je često volio da se vozi na svom motoru, ugleda ga natovarenog i zakoči da ga pita gdje ide. Djed mu je rekao da ide pješe u svoje selo, zato što je ostao bez novca, ali kada je momak s kacigom, u majici i tenama htio da ga odveze do kuće, on je odbio. Nije imao povjerenja u nepoznatog motoristu. Toše ga je mnogo ubjeđivao, okrenuo je motor u pravcu Prilepa, otišao do autobuske stanice i prvom taksisti dao 500 dinara da pokupi izmorenog starca na putu. Taksist je to i uradio, ugledao djeda i pokupio ga u auto, ali on je ponovo odbio prijevoz s objašnjenjem da nema novca. Desilo se to da mu je taksist rekao da je neko drugi, odnosno Toše, momak s motorom, platio prevoz. U znak zahvalnosti, isti čovjek je posjetio počivalište humanog momka.

Ujak Anastas nam je ispričao da je umjetnički gen i vjeru u Boga Toše naslijedio od svojih pradjedova Taška i Teodoraki. Jedan je ostao zapamćen i po tome što je donirao zlato i tako pomogao Kruševsko naselje, a djed mu je , pak, bio glumac u amaterskom teatru u gradu. Pradjedovi su, kaze, bili zaposleni - imali su 32 koja sa kojima su vršili prijavoz najrazličitijih produkata i tri prodavnice. Putovali su i u Jerusalim, odakle su i donijeli krst bez kojega Toše nigdje nije išao. Kruševljani se i danas sjećaju predstave: "Makedonska krvava svadba" u kojoj je djed - Todor Proeski, po kome je Toše kršten, igrao Osman-bega. Toliko se uživio u ulogu da je jedan od gledalaca krenuo za pušku da ubije bega!

I naš Toški, sa vidljivom tugom priča nam ujak Anastas, bio je ponosan na svog djeda. Imao je dara za mnogo stvari - od malih nogu je volio muziku, znao je da crta, ali želo je i da bude doktor. Sve bi bilo super da se nije dogodio 16-ti oktobar. Ovako, kaže, ostale su samo lijepe uspomene i nada u neki budući susret.

utrinski.com.mk
**Hvala ti sto jos si tu**






Banner bloga
BannerFans.com